|
ODJAVA PROGRAMA
Odjava programa...
Vijesti i pregled stanja,
morbidna uspavanka...
Uz opširne odjeke klanja,
otprati me do sna.
Ne dopusti da me uhvati
klaustrofobija,
koja mi prodire do svijesti...
Cjenjena publiko,
za kraj jedan mali masakr,
a kome nije dovoljno,
njemu nastavak na radiju...
Suze,izjave sućuti
od debeleg stranca
kog ionako zaboli za mene.
Za mene nitko nezna,
nitko ne sluti...
Svi su oni ne dorasli
mojoj savjesti...
Sahranjen,da sve počastim.
Mozak šuti,
nema smisla dići spomenik,
za nekoga...
...kao ja!
Za nekoga...
...kao ja!
TAINTED LOVE
Sometimes I feel I've got to
Run away I've got to
Get away
From the pain you drive into the heart of me
The love we share
Seems to go nowhere
And I've lost my light
For I toss and turn I can't sleep at night
Once I ran to you...
Now I run from you
This tainted love you've given
I give you all a boy could give you
Take my tears and that's not nearly all
Tainted love... oh
Tainted love
Now I know I've got to
Run away I've got to
Get away
You don't really want any more from me
To make things right
Need someone to hold you tight
And you'll think love is to pray
But I'm sorry I don't pray that way
Once I ran to you...
Now I run from you
This tainted love you've given
I give you all a boy could give you
Take my tears and that's not nearly all
Tainted love... oh
Tainted love
Don't touch me please
I cannot stand the way you tease
I love you though you hurt me so
Now I'm going to pack my things and go
Touch me baby, tainted love...
Once I ran to you
Now I run from you
This tainted love you've given
I give you all a boy could give you
Take my tears and that's not nearly all
Tainted love... oh
Tainted love
tainted love
|
Precious
07.03.2007., srijeda
Evo, pošto živimo u ovom brzom vremenu mailova i interneta, i ja(kao ja) sam odlučila biti moderna i na jedan od tih brzih načina čestitati tebi rođendan. Razmišljajući kako I gdje početi, prisjetila sam se nekih trenutaka koje smo (eto,silom prilike) provele zajedno kroz sve ove godine. Moram ti priznati da je u tim sjećanjima bilo svega. Što se tiće nekih
događaja, stvarno bi trebale biti sretne jer smo uopće žive(a ne na stolu neke kosooke maserke bez radne dozvole, koja se pokušava probiti na top-10 ljestvici dublinskih maserki,ali joj to nikako neide pa počinje dilati tuđe organe ili recimo u podnožju neke francuske planine slomljenih udova.
Ili u nekoj šikari iza Zenita/Jandrićeve krntije), neka su me sjećanja od srca nasmijali(ispijanje piva ispred hotela u Dublinu, jedenje čokolade i raspravljanje o Tuđmanu u Bratislavi, grijanje na toplom, nažicanom kruhu iz pekare, naguravanje s pijanim kretenim(ili smo mi
bile ti) u Močvari,ispijanje piva u importaneu,filozofiranje na nasipu, pušenje na prozoru moje sobe, šetnje preko Pashinog parkirališta, socijaliziranje s redarima, spavanje za/na/u/pri/prema/pod šankom...). Nadalje, neke su stvari nostalgično djelovale na mene, pa me tako prva zora koju sam dočekala budna, povezuje s tobom. Prvo teturanje doma u kaotičnom
stanju, također u tvojem društvu.
Iz mnogih sjećanja morala sam zaključiti da si me puno toga naučila. Bez tebe, vjerujem, ne bih nikada naučila: da se mlijeko non-stop mora držati
u frižideru, da se NE PLJUJE u pepeljaru, kako se Margo nožem maže na kruh, da je teletekst zakon i da se treba tuširati barem s vremena na vrijeme(Ovo potonje još pokušavam svladati,ali mi nekako neide). Ali najveća večina naših doživljaja mi je ipak, moram ti priznati, otvorila apetit(već spomenuti topli kruh iz Starigrada, prežderavanje za doručak u
Bratislavi,juha od češnjaka u Gradišću,slanje Dine po "namirnice" u Jezerima, omlet kod Špire,ćevapi na prošeku, Ljubičine kifle,Hildine kifle,Sanjine kifle,Kikiriki,koštice i ostala zanimacija....)
I eto,tako razmišljajući shvatila sam da te jako volim i da bez tebe vjerovatno moj život ne bi ovako izgledao(najvjerovatnije bih bila poznata pijanistica s 4 fakultetske diplome i 4 kile
manje....ima vremena za to...:)) i zato ti od srca(evo mene opet s ovim od
srca...ccc...) čestitam
rođendan!
|
08.10.2006., nedjelja
Bilo je to potkraj rujna kad sam se, nakon petodnevnog izleta provedenog kod prijateljice u Vinkovcima, vraćala kući. Vlakom.
Došla sam desetak minuta prije da se udobno smjestim u prazan kupe. Nije da sam neki vuk samotnjak, ali moram priznati da nisam sklona onim usputnim i, po mojem mišljenju, totalno nepotrebnim konverzacijama s neznancima.
Ubrzo za mnom u kupe je ušao sitan čovjek od, možda kojih, tridesetak godina. Uljudno je pitao čekam li nekog ili je slobodno.
Bila sam uvjerena da još ima barem 5 praznih kupea, ali umjesto da to svoje razmišljanjem podijelim s njim, nasmiješila sam se i rukom pokazalo da može ući.
Čovjek se sjeo nasuprot meni i bilo je nemoguće da ga malo bolje ne promotrim. Imao je izrazito raščupanu, tamnu kosu i upadljive naočale.
Pogled na njegove nokte, tj. ono što je od njih ostalo, naveo me na razmišljanje o čovjekovoj evoluciji. Hoćemo li jednog dana svi tako nemati nokte? Počeli smo s kandžama, a možda s godinama nokti u potpunosti nestanu? Sudeći po ovom primjerku nasuprot meni, na dobrom smo putu da tako i bude. Možda ćemo svi imati izrazito raščupanu kosu i upadljive naočale?
Iz mojeg razmišljanja prenuo me njegov glas koji je uljudno pitao bi li me smetalo ako zapali u kupeu. Zna on da je to zabranjeno, pošto je kupe za nepušaće, ali mora probati, jer mu se ne izlazi u hodnik.
Odmahivanjem ruke dala sam mu do znanja da nema problema. Dodala sam još da sam friško prestala pušiti, ali da mi malo jačanja volje ne bi škodilo.
Moja želja za cigaretom nakon njegove prve, nestala je već nakon treće jer je kupe bio zadimljen kao kakav noćni klub subotom navečer. Kad sam blagoslovila njegovo pušenje, nisam mislila da će paliti jednu za drugom i da će u međuvremenu pepeo nervozno tresti gdje god stigne, a to se podrazumijevalo na mene, moju torbu ili jaknu.
Izvadila sam knjigu iz torbe da ne gledam kako prevrće cigaretu iz ruke u ruku, trese nogama ili grize one ostatke svojih noktiju. Problem kod čitanja bio je dim koji je, doslovno, stvorio cabaret atmosferu.
Pretpostavljam da tom čovječuljku to nije smetalo jer su mu one naočale bile prljave i prije tog dima, tako da se vidljivost, što se njega tiče, nije promijenila. Rukama sam po zraku micala dim pogledom tražeći njegovu torbu. Nasreću nije je bilo, što mi je ulilo nadu da vjerojatno nije na dugom putu, i da će skoro izaći. Tako je i bilo.
Kad je izlazio zabio se u staklena vrata od kupea. Nakratko se okrenuo, popravio naočale i uljudno pozdravio. U svakom slučaju moram priznat da je bio izuzetno uljudan, nema što…
Sljedeću stanicu sam se vozila sama i uzaludno pokušavala čitati knjigu, ali dim se još neko vrijeme zadržao.
Taman kad se malo pročistio zrak, u moj kupe ušla je mršava sredovječna žena. Imala je ruksak koji je bio za dobrih pola metra viši od nje i oko dvadesetak centimetara ju je proširivao sa strane.
Nakon što se uspjela uvući unutra skinula je ruksak i sjela nasuprot mene.
Ja sam napokon ozbiljnije uhvatila knjigu i stvarno sam imala namjeru pročitati prvu stranicu do kraja, ali znate, to je poprilično nemoguće kada osjećate tuđi pogled na vlastitom nosu.
Počešala sam se po nosu nadajući se da ću ga tako otjerati, ali ga to nije uopće omelo, mislim njezin pogled.
Digla sam pogled (sada svoj vlastiti) s te jadne knjige i nervozno se nasmiješila vlasnici pogleda na mom nosu (valjda je malo nervoze onog jadnika prije nje prešao i na mene).
Žena nije promijenila izraz lica ni malo. Pitala sam je želi li možda ona da joj posudim knjigu kad je već tako gleda.
Tu moram napomenuti da nije gledala knjigu već mene, točnije, moj nos, ali nos joj nikako nisam mogla posuditi, pa sam joj stoga ponudila knjigu. Pošto nije uslijedio odgovor na moje pitanje probala sam još na engleskom i njemačkom, ali rezultata i dalje nije bilo.
Odlučila sam se malo prošetati po hodniku djelomično da protegnem noge, a djelom da pobjegnem od tog neobičnog pogleda. Nikad još nisam bježala od pogleda, ali kako kažu: za sve postoji prvi put, je li?
Nakon poduže «šetnje» hodnikom bojažljivo sam provirila u kupe, nadajući se da je mršava žena otišla. Nije je bilo. S njom je nestao njezin abnormalno velik ruksak i, hvalabogu, taj pogled.
Mom pokušaju prepuštanja čitanju na put je stao ulazak mojih novih suputnika.
Bila je to viša žena od oko trideset i pet godina sa svoje troje djece. U startu sam znala da od čitanja neće biti ništa.
Djeca su nešto vikala, zatim bi majka vikala na njih da se smire, onda bi djeca počela vičući plakati…i tako. Uglavnom, sve se više – manje svodilo na neke oblike vikanja.
Uskoro su iz torba počeli vaditi razna jela. Pretpostavljala sam da je to baka spakirala unucima za put. Jedini problem je bio u tom što do tada nisam znala da se punjene paprike i pohano meso pakiraju za putovanja.
Ozbiljno, bilo je tu svega: od pita, kolača, kiselih krastavaca do staklenka s ajvarom. Gledajući kako vade sve te stvari iz torbe, pomislila sam nije li, možda, baka to spremila za cijelu godinu, pa su se unuci zabunili. No, oni se očito nisu zamarali time, nego su nastavili jesti. To je na neko vrijeme stišalo vikanje jer im usta puna hrane to nisu dopuštala.
Njihova silna hrana odjednom me podsjetila da sam prije pet dana, kada sam kretala za Vinkovce spakirala sendvič za put. Stavila sam ga u torbu, ali ga na putu nisam pojela. Ni kada sam stigla kod prijateljice, nisam ga izvadila. Sve je upućivalo na to da je još uvijek u istom pretincu u mojoj torbi. Htjela sam to provjeriti, pa sam bojažljivo ruku gurnula u mali džep torbe i napipala nešto mekano i ljepljivo.
Bila sam toliko obzirna, pa nisam vadila taj «bivši» sendvič, da mojim suputnicama ne bih zgadila one krastavce, paprike, kuhane kobasice ili što već…
Mislila sam: ako je preživio šest dana, izdržat će još koji sat. Makar, kad već to sad pišem, moram priznati da nisam u potpunosti sigurna jesam li ga uopće otad izvadila. Možda se još uvijek nalazi na istom mjestu sada već u nekom fosilnom obliku.
Kada su Male Zvijeri i njihova majka pojeli doneseno, ambalažu su pospremili u torbe i diskretno izašli iz kupea mrmljajući pozdrav i usput čisteći zube jezikom. Zapitala sam se nisu li možda došli u vlak samo da bi pojeli svoje delicije.
Svoje očekivanja da pročitam prvu stranicu knjige smanjila sam na minimum i ozbiljno odlučila da ću se skoncentrirati barem na prvi odjeljak. Da shvatim o čemu bi moglo u toj knjizi biti riječ, ali naravno, kao što je i do sada bilo, u kupe je ušao debeli čovječuljak, također s naočalama koji me neopisivo podsjetio na mojeg prvog suputnika.
Podsjetit ću vas: onaj nervozni nikotinski ovisnik.
Za razliku od njega ovaj je bio izrazito pričljiv. Za moj ukus i previše, a već sam spomenula kako nisam baš stvorena za razgovore tog tipa.
Čim je ušao odmah je pružio ruku i predstavio se. Da vam sad pokušam reći kako se zvao, lagala bih. No, to nije ni bitno za nastavak naše konverzacije. Također je sjeo nasuprot mene, i kao da je na kakvom natječaju za posao, odmah ispričao otkuda dolazi, gdje živi, što radi… Od svega toga, jedino se sjećam da je zaposlen u nekoj tvrtci kao informatičar.
Zatim je nastavio pričati o svom poslu, koji mu je, koliko sam mogla uočiti, jedini smisao života. Saznala sam sve, meni, zaista nebitne pojedinosti o kompjuterima i tome slično.
Nakon jedno dvadesetak minuta neprestanog i strastvenog pričanja o tome, stao je na trenutak da me priupita čime se ja bavim u životu.
Odgovorila sam, nadajući se da će to malo promijeniti smjer našeg razgovora (iako je to više bio monolog).
No, on je nakratko zašutio (ali, zaista nakratko) i zatim nastavio svoju izrazito zanimljivu priču. To je u principu bio skraćeni informatički tečaj, i sada mi je čak i pomalo žao što ga pažljivije nisam slušala jer bi sada moj vokabular bio bogatiji za velik broj kompjuterskih izraza.
To mi tada nije previše značilo. Samo sam željela da više ušuti. Čak sam i poprilično očito pogledavala na sat, ne bih li mu dala do znanja da me to, iskreno, nimalo ne zanima i da brojim sekunde do svog (ili njegovog) izlaska iz vlaka.
Njega to nije uopće pokolebalo.
Nakon pola sata kada je priča o novom laserskom mišu bila pri kraju, ali se ona o monitorima veličine graška već nazirala, izjavio je da mu je neizmjerno žao, ali da mora na sljedećoj stanici izaći.
Još je napomenuo da mu je bilo jako ugodno razgovarati sa mnom, te da se nada da ćemo tako nešto imati priliku ponoviti. (Razgovarati?!? Kakav je to razgovor kada samo jedna osoba priča, nije mi bilo jasno, ali nema veze…samo da što prije dođemo do stanice.)
Opet smo se rukovali i on je izašao, sa sobom odnoseći moju želju da se ikada upustim u bilo kakav oblik kompjuterskih voda.
Bacila sam pogled kroz prozor i shvatila da na sljedećoj stanici izlazim ja. Uzela sam torbu i polako izašla iz kupea.
Na vratima, čekajući da vlak stane Uhvatila sam samu sebe kako pokušavam pročitati prvu rečenicu one knjige. Glasila je: «Bilo je to potkraj rujna kada sam se nakon petodnevnog izleta kod prijateljice na jezeru Midworth, vraćala kući…»
Iskreno se nadam da je junakinja tog romana, na povratku kući, uspjela pročitati svoju knjigu do kraja, jer ja nisam.
|
28.06.2006., srijeda
O ĆEVAPIMA I TOPLOM PIVU
Trebali smo se naći već negdje oko pola 9, 9 ujutro. Naravno, oni su kasnili. Čekali smo ih poprilično dugo, popušili par cigareta, popili kavu, pojeli zadnje pahuljice s tu i tamo kojim moljcem, koji je tamo našao lijepo mjesto za život. Moram priznati da i nisu tako neukusni ti moljci. S malo šećera postaju poprilično dobar dodatak i onako malobrojnim pahuljicama.
Uskoro je nestalo cigareta, pa se netko odlučio spustiti do prvog kioska po kutiju. Tražili smo sitniš po džepovima i uspješno skupili čak deset kuna. Za skuplje cigarete nije bilo, pa smo se svi ,kimajući glavama, jednoglasno složili, da će York biti i više nego dobar.
Kava u džezvi već je postala hladna, pa smo odlučili skuhati novu. Prekasno smo shvatili da ni kave više nema, a onu staru smo već izlili u sudoper pun neopranog suđa koje se tamo skupljalo otprilike tjedan dana, no nitko za to nije previše mario. Nisam baš dobro znao sve ljude tamo. Znate oni prijatelji od prijatelja i tako to.
Kad je došao ovaj s cigaretama sjeli smo se za stol i zapalili. Nismo baš previše pričali. Mislim, nije da nismo imali o čemu, nego nam se jednostavno nije dalo. Kada je svatko zapalio drugu cigaretu u kutiji su ostale još 4. Pepeljara je bila puna čikova, ali to kao da nikog nije previše zamaralo.
Već je bilo 10, a njih još uvijek nije bilo. Sunce je počelo pržiti, tako da su i oni najnadobudniji odustali od bilo kakvog izlaska iz hlada. Netko je u jednom trenutku predložio kartanje da ubijemo vrijeme. Našlo se par dobrovoljaca i karte za belu. Igrači su sjedili oko stola, dok su ostali pokušavali istjerati muhe koje su se pojavile u velikom broju, pozvane neopranim suđem i ostacima hrane.
Previše zvukova nije bilo, jer se radio pokvario na jednom od razuzdanih tuluma kada ga je jedna od pijanih djevojaka zamijenila s bivšim dečkom, te ga zbog nevjere odlučila zaliti pivom. Nevjerni dečko je prošao neozlijeđen i suh, dok je naš radio ispustio dušu. Sada smo, za promjenu, slušali jedni druge. Točnije slušali smo psovke zagriženih igrača i zujanje muha, koje nikako da izađu iz kuće.
Vrućina je i samu sebe nadmašila.
Jedan od Istjerivača muha je iz traperica iskopao zgužvanu novčanicu. Svi smo se naljutili na njega jer ju nije našao prije, kad su se tražili novci za cigarete, ali se mladić brzo iskupio ponudivši se da će za te novce otići po koje pivo. Sama pomisao na to hladno piće, svima nam je ublažila osjećaj vrućine.
Oprostili smo mu.
Vratio se nakon četrdesetak minuta. Kada je ulazio kroz dvorišna vrata pratilo ga je sedam žednih pogleda, koji su ga pitali zašto mu je trebalo toliko. Uz smiješak ispričavanja, objasnio je da na kiosku nije bilo piva, pa je otišao malo dalje do dućana, koji je zbog velikih vrućina bio zatvoren, zatim je otišao do sljedećeg, koji nije imao hladnog piva, pa se požurio do zadnje opcije gdje kupio to pivo, ali se ono, na opće nezadovoljstvo, po putu toliko ohladilo da bi ga mogli nazvati kuhanim. Ne znam jeste li to ikada probali, ja nisam, ali mi je prijatelj rekao da je ono savršeno rješenje za hladne zimske dane. Problem je bio u tome da je onda bilo ljeto, a zrak toliko vruć da bi bačeno jaje iz visine, na pod palo tvrdo kuhano.
To mu, jednostavno, nismo mogli oprostiti.
Frižider nije bio u funkciji još od prošlog ljeta, tako da nije bilo spasa. Toplo pivo kružilo je od ruke do ruke, a oni se još nisu pojavili. Oko pola četiri bela je i najvjernijim igračima prestala biti zabavna, a na zujanje muha smo se već navikli.
Uz opće gunđanje i psovanje u bradu, odustali smo od ideje da će oni doći.
Znam da se u naslovu spominju neki ćevapi, ali oni su trebali doći s njima. Mogu jedino pretpostaviti da su ostali sirovi, makar moram priznati da sam u onom trenutku poželio da se meso pokvarilo i da su oni dobili neku crijevnu virozu ili barem ostali gladni.
Kao i mi.
|
03.05.2006., srijeda
tramvajske brije...
Dakle,vozim se ja danas u tramvaju (četrnaestici,ako vas baš zanima)...Sama sam i nemam s kim pričati,pa mi jedino preostaje slušanje Tramvajskih brija.
Za one kojima nije jasno:to su vam priče koje načujete u tramvaju(npr. bakice kojima kasni penzija,pijanci i njihovi mnogobrojni problemi,tinejđeri i njihove dileme(roza ili crna majica,ha?),frustrirani poslovni ljudi...i tak...).
Ako niste probali,moj savjet je - probajte!Zna biti zanimljivo,ako naletite na dobar tramvaj...
Mislim,nije da ja volim prisluškivat tuđe probleme, imam dosta svojih,hvalabogu...ali ponekad kada vlastiti život izgubim negdje po putu,i tuđi dobro dođu....bez osuda,molim!
Evo par savjeta ukoliko ste voljni pokušati....
Prvo morate osluškivati neko vrijeme dok ne naleti ona prava...obično se manifestira u obliku poprilično iritirajućeg/nazalnog glasa s povremenim uzdasima joj-kak-je-ovaj-moj-život-težak
....
Zatim morate pogledom naći dotićnu osobu.To je vrlo bitno,jer postoji mogućnost da vam se u vaš komunikacijski kanal uplete netko drugi i zbuni vas,što nikako nije poželjno....
Sada se udobno smijestite i uživajte.Ponavljam,tako nešto može vam uljepšati dan ili vas bar na par trenutaka dobro nasmijati i vaše probleme učiniti mizernim...
Uglavnom,vozim se ja tako kad odjednom na trgu uleti zalutala(zaključujem - zalutala,po zbunjenim izrazima na licu) skupina talijanskih učenica/turistkinja/muha-bez-glave(?!?).
Mlade Djevojke su se stale baš do mene i nešto čavrljale,kada je u jednom trenutku uletio Mladi Momak i započeo neki razgovor s njima.
Nisam uspjela dokučiti znaju li se oni od prije ili je on samo jako komunikativan po prirodi.
Dakle,pričaju oni na nekom jeziku za koji sam tek kasnije predpostavila da je engleski...
Njegov naglasak je bio tolko grozan da je bolilo za uši,a gramatičke greške nisu bile ravne ni meni,koja sam poznata po provalama tipa:Sorry,can I help us?
( u prijvodu:Oprostite,mogu li ja nama pomoći? Umjesto:Sorry,can YOU help us? Što bi značilo:Oprostite,možete li nam pomoći?)
Na to sam, kao odgovor, dobila neko mrmljanje, koje sam kasnije,shvativši svoju kardinalnu gramatičku grešku, prevela kao:Pomogni si,ko te jebe?
Uglavnom, ako sam dobro shvatila, Mladić je ,zaneseno, pričao o nekim planinama,Skandinaviji,roletama,polarnom danu,Lihtenštajnu...dok su Djevojke još zanesenije kimale glavom,oduševljene njegovim totalno zanimljivim i poučnim pričama....
Jedan mali problem, koji Mladić vjerovatno nije primjetio,jer je opčinjen sam sobom gledao gore,ali jebiga ja jesam, je bio njihov izraz lica (iza maske oduševljenja) koji je kazivao otprilike ovo:Koji kurac ovaj baljezga?
Moja zabava je bila prekinuta jer smo došli do moje stanice...
Dok sam izlazila iz tramvaja Mladić je još uvijek mahao rukama, nešto jako važno objašnjavajući, Djevojke su i dalje, ushićeno slušajući, kimale glavama...
Mahnula sam im.Nisu me primjetili,jer su, bit će, bili udubljeni u razgovor....
|
30.04.2006., nedjelja
atheist rap...
Uglavnom, bila sam jučer na koncertu, pa da s vama, malo, podjelim svoje dojmove....
Išla sam s još tri frendice.Ja inače njih ne slušam,ali besplatna karta može sve promjenit(veze i vezice....eheh)
Dakle,ušli smo oko pol 10(taman kad je počela prva predgrupa).Još je bilo dosta prazno.
Mi smo se lagano počeli zagrijavat...ono,čagica,malo trčanja po dvorani....u to vrijeme smo bile jedine na podiju(glavna potpora mladom, nepoznatom bendu kojeg ja mučila sva trema ovoga svijeta...kak smo dobre....)
Srela sam dosta poznatih ljudi.I baš mi je bilo drago...Totalno sam se izgubila u vremenu,pa nemogu ni otprilike reć kad su počeli svirat...
Uglavnom, u pogu sam izgubila par organa.Netko mi ih je izbio i ja sam ih tražila po podu,al je pogo opet krenuo i nisam se ni snašla,a već sam bila na drugom djelu dvorane....koma
Usprkos tomu, mogu reć da sam se fakat pošteno isplesala i da težih ozljeda nije bilo(par organa više - manje)
Imam par primjedbi:preskupa cuga(pivo 0.5 - 15kn,s tim da je više od pola pjena - koju ja mrzim)
vjerovatno preskup upad(ne bih znala jer kartu nisam kupila...)jer je bilo pre malo ljudi
ponovno zamjerka na malom broju ljudi jer sam par put odletila na pod,a to se ne događa kad je velika gužva...uvijek padnem na nekog drugog
Sve u svemu,moram priznat da ću to ponovit u što skorije vrijeme,jer je bilo fakat lijepo...
POzdrav svima koji su bili,a pogotovo Šekiju,koji je na putu prema doma bio trijezan i nije baljezgo gluposti,tak da nismo imali sranja s Frendičinim tatom....
|
24.04.2006., ponedjeljak
Marijana Ferenčak je bila obična gospođa srednjih godina. Živjela je sama u četverosobnom stanu u centru grada.
Starinski stan (znate one stanove s abnormalno velikim vratima i visokim stropovima?) činio je njezin životni prostor.
Rijetko je izlazila. Bila je prisiljena izaći jednom mjesečno, kada je kupovala namirnice. I to je svela na najmanju moguću mjeru.
Kupila bi kilogram naranči i uvijek je prvo jela one mekanije, da ne istrule do kraja, a tvrde bi ostavljala . Kada bi pojela te mekanije, one tvrde bi već omekšale. Tako da je uvijek jela trule, besmisleno štedeći. Samo da što manje izlazi iz svog velikog, mračnog stana.
Nije baš voljela ljude. Bili su joj smiješni i pomalo glupi. Nesvjesni svojih postupaka i njihovih posljedica, nerazumni i nadasve naivni. Bespotrebno sretni. S dozom cinizma gledala je na njihove živote, nadmoćno, s podsmjehom, s neke nerazumljive visine. Kao da se sama ne ubraja u istu skupinu s njima.
Ona je shvaćala. Sve je shvaćala i sve joj je bilo jasno, osim ljudske potrebe da stavljaju cvijeće u stubište.
Njezini susjedi su je smatrali pomalo čudnom. Gledajući njezin bezizražajan izraz lica u rijetkim izlascima iz stana i vi bi je takvom smatrali, vjerujte mi. Nije imala nikakve kontakte s njima.
Da na vratima nije pisalo njezino ime, ne bi ni znali kako se zove. Također, nisu znali kakvu boju glasa ima, pošto im nikada nije uputila ni riječ.
Djeca iz zgrade su je se bojala. Za njih je bila Ona Luda Sa Zadnjeg Kata. I stariji su je izbjegavali, ne priznavajući sebi i djeci da je se i oni boje. Ona je prezirno gledala njih i njihove besmislene tegle s biljem u stubištu.
Njezin stan je bio pun knjiga. Knjige su je držale na životu. Doslovno ih je gutala. Bježeći od stvarnosti, prodavača u dućanu, susjeda i cvijeća, knjige je držala svojim potpornjem. One su bile njezina utjeha.
Ono što nisu znali ni susjedi, ni prodavači, bila je njezina prošlost. Držala ju je samo za sebe.
Prije mnogo godina Marijana je imala sretnu obitelj. Živjeli su u maloj kući u predgrađu. Njezin muž je radio kao profesor na filozofskom fakultetu, a ona kao knjižničarka u gradskoj knjižnici. Imali su kćerku koja je tada išla u 8. razred osnovne škole.
Marijana je uživala čitajući knjige. Radila je posao koji voli, imala muža kojeg voli i kćer koju su obožavali. Dani su im prolazili idilično.
U jedno ljeto, bilo je potkraj lipnja, oko ponoću u njihovu divnu kuću provalila su tri provalnika.
Kada je Marijanin muž pokušao pozvati policiju, provalnici su ga primijetili i zavezali za stolac. To su učinili i s Marijanom i njihovom kćeri. Ti provalnici su bili bolesnici. Sadisti.
Marijaninog muža su ubili noževima iz njihovog vlastitog servisa koji su, ironije li, dobili kao vjenčani dar od kumova.
Proboli su ga više puta, a krv je polako prljala blještavo bijele pločice u kuhinji.
Sve su to morale gledati Marijana i kći. Zatim su pred Marijaninim očima silovali njezinu jedinu kćerku i nakon toga je ubili na isti način kao i oca.
Pločice u kuhinji više nisu bile bijele.
Zatim su silovali i nju, a ona više nije imala snage da se brani, da vrišti. Ionako je slijedeća kuća bila daleko i nitko je ne bi mogao čuti. Nije imalo smisla. Ubili su smisao njezinog života.
Postalo joj je svejedno. Zatim je jedan od njih izvadio pištolj i uperio u nju.
Zatvorila je oči, čula glasan pucanj i osjetila strahovitu bol. Sljedeće čega se sjeća je da leži u bolničkom krevetu.
Rekli su joj da ju je pronašao poštar. Rekli su joj da je srećom preživjela. Srećom? Njen život je ostao bez najvažnijih dijelova, a oni njoj – srećom?!
Uskoro je izašla iz bolnice i odlučila se preseliti u stan u centru. Taj prostrani stan sa ogromnim vratima.
Vjerojatno nitko od susjeda nikad neće saznati Marijaninu prošlost. Nikada neće shvatiti njezino razočaranje u ljude.
Ali njoj ne treba sažaljenje niti razumijevanje. Ona samo želi da prestanu saditi vražje cvijeće u tegle i stavljati ga u stubište.
Marijani ne treba nitko.
Dovoljne su joj knjige i trule naranče.
|
05.04.2006., srijeda
....POPIŠAM SE NA TVOJ PONOS
Stajala je na Glavnom kolodvoru. Bilo je oko pola 12 navečer i čekala je vlak, posljednji tog dana.
Već je prošlo dva mjeseca otkad se s roditeljima preselila u Zaprešić. Rodila joj se sestra, pa su starci tamo kupili veći stan.
Nedostajao joj je Zagreb. Svaki slobodni trenutak je provodila u njemu. Nije voljela biti doma. Svaki put je odgađala povratak kući.
Mrzila je kolodvor i vlak, jer je nakon izlaska iz vlaka mora ući u taj prostrani, ali hladan stan.
Vlak je trebao doći za 15 minuta. Nije joj se žurilo, što se nje tiče, mogao je i zakasniti.
Po džepovima je potražila cigaretu. Izvadila je kutiju u kojoj je ostala još jedna. Praznu kutiju je bacila u koš za smeće. U tom trenutku nije osjetila da je u njoj ostao upaljač.
To joj se već milijun puta dogodilo, a vjerojatno će barem još toliko. Uvijek stavlja upaljač u kutiju, i redovito ga baci u smeće.
Kopala je po džepovima, nema li, slučajno, još jedan. Nije ga našla. Nigdje. Polako je izvadila, već pripremljenu cigaretu, iz usta i pogledom tražila nekog na peronu tko možda ima vatru. Bilo je, kao i obično za to vrijeme, malo ljudi, a oni koji su sjedili na klupi nisu pušili.
Odšetala se do koša za smeće i bacila pogled na bačenu kutiju. Koš je bio prazan, osim njezine kutije bile su još tri maramice za nos i jedan omot od čokolade. Nije bio ni dubok i lako se moglo doći njegovog dna, tj., kutije.
U jednom trenutku joj je došla na pamet ideja da neprimjetno gurne ruku u koš i izvadi taj upaljač koji joj je iz trena u tren postajao sve potrebniji. Odustala je od te ideje. Bilo joj je neugodno.
Ne zbog ljudi, jer ih nije bilo puno, nego zbog sebe. Dugo je kružila oko tog koša, ali joj ponos nije dopuštao da učini ono što je htjela.
Pogledom je prelazila po pocrnjelim i prljavim zidovima. U jednom trenutku je svoj pogled zaustavila.
Pažnju joj je okupirao jedan grafit. Glasio je: POPIŠAM SE NA PONOS.
To je doživjela kao znak. Došla je do koša, gurnula ruku, i izvadila kutiju. Polako je izvadila upaljač i osvrnula se da vidi nije li tko vidio njezin čin. Ljudi na klupama nisu se ni pomakli.
Primakla je cigaretu ustima i zapalila je. Povukla je jedan dugačak, smirujući dim. U tom trenutku je čula zvuk koji je najavljivao dolazak vlaka.
Nikada joj čekanje nije tako brzo prošlo. Pogledala je sažalno tek zapaljenu cigaretu, povukla još jedan dim i bacila je.
Sa kiselim smiješkom na licu ušla je u vlak. Dok je vlak kretao, sa onog prljavog zida smiješio joj se grafit…
|
04.04.2006., utorak
NEPOZNATI AUTOR:JESEN
Mutne rijeke neumorno teku,
Teški oblaci nebom plove.
Vrbe, i dalje, same i puste;
Listovima jedva dotiću snove.
I jutro, i dan, i suton, i večer...
Magla obavija debele grane.
I tlo je pusto, i nebo je samo;
Još samo lete crne,proklete vrane.
Olovan okus ceste.
Njive netaknute leže.
Svjetlost nedopire nigdje,
Ali zato nemir svugdje seže.
Nemir, što po mislima ruje.
Teški miris suza što teku.
Ponosni jablani pognuto stoje.
I stare kraste što iznova peku.
Mrak s neba briše zvijezde,
Nema ni svjetla, ni boje.
Samo crna sjena u zraku,
A stari jablani i dalje stoje...
-Jedna iz dosadnog niza pjesama o jeseni,makar trenutno nije jesen.Možda malo drugačija...možda baš i ne...?
|
28.03.2006., utorak
BORBA S MUHAMA
Jeste li ikad ratovali s MUHAMA?
Ako niste,ovaj će vam post uliti strah u kosti i nećete moći spavati noćima od silne brige da se i vama to ne dogodi....
A,ako pak jeste,onda uživajte samnom u mojoj pobjedi,jer se,ipak,muhe neubijaju svaki dan...
Dakle,dođem ja da danas doma iz škole i odmah se uputim u toplinu sobe svoje.
Oči mi se zaklapaju i jedino što u tom trenutku želim je koji sat sna...
Ostavim torbu,stavim si cede i bacim se na krevet.
Prvih par sekundi,uživam....sve je savršeno,a onda moju idilu prekine - ONA!
Sama sebi govorim:nebrini,ne uzbuđuj se...otići će!Ali,Ona ne odlazi...
Svojim zvukom mi drka po mozgu.Ubija me.
Još uvjek sam hladna,smirena...nitko mi neće ovaj dan pokvarit...
Ali neeee,Ona ne prestaje...
U jednom trenutku se smiri i stoji na prozoru.
Ja se polako ustajem,spretnošću najboljeg špijuna, i hvatam prvo što mi bude pri ruci...a to je na moju najveću sreću,poluprazna(poluprazna!!!Ne prazna,nego poluprazna....još je ostalo malo jutarnje kave od prije mjesec dana,koja je trenutno imala boju detrđenta za pranje suđa) šalica...
Ja je nepromišljeno bacam u smjeru te proklete spodobe,ali naravno, fulam,za jedno dobrih dva metra...
Rezultati Prvog napada:zelena kava - po prozoru
šalica - razbijena
meta - neozljeđena/netaknuta
Ona se opet pomakne i zuji,zuji,zuji....
Pokušavam hladnom glavom razmišljat i ovaj put uzmem majcu koju sam našla ispod kreveta (tamo je stajala,očito,jako dugo,jer sam mislila da sam tu majcu izgubila....to me na trenutak razveseli...ali ne dugo).
Ona i dalje zuji,a ja čekam u svojoj zasjedi da se Ona negdje smjesti....
I,napokon....stane na stol!Ja svom snagom lupim po stolu,ali opet fulam,a Ona nekažnjeno odleti dalje....
Rezultati Drugog napada:stol - porazbacan
meta - netaknuta
U jednom trnutku, onom stalnom zujanju,pridružuje se još jedno...istina malo dublje zujanje,ali upravo jednako iritirajuće....
Dignem pogled i shvatim da Joj se pridružo Kolega...
Ma,supeeeer,kaj je ovo?!!Koji kurac?!Tulum kod mene?Jebi te se!!!
Moja smirenost prerasta u bjes ravan bjesu Atile,Biča Božjega...
Lupam po zraku tom jadnom majcom,rušim sve živo...luda sam....
Odjednom shvatim da ni sopran(Ona) ni bariton(Kolega) više ne čujem...
Sva sretna,tražim njihova tjela po podu i ugledam Legu kako gmiže,moleći me za milost....
Ja se samozadovoljno oglušim na njegove molbe i zgazim ga bešćutno....he,he...neka pati,gad!
Konačan rezultat:obje mete uništene
POlako,sa jednim ogromnim smješkom na licu liježem natrag u krevet...stara upada i pita kaj sam tak sretna danas,a ja s još većim smješkom odgovaram:Upravo sam dobila rat protiv MUHA...
|
23.03.2006., četvrtak
reached out and touch faith...
Moram vam se malo pohvalit di sam bila jučer....na DEPECHE MODE-u!!!!
Frendica mi je obećala nabavit kartu,čim sam saznala da dolaze(a to je bilo u 10. mjesecu),tak da sam bila sva sretna kaj neću morat trošit 360kn(obratite pažnju:360!!!).Al mi je tri dana prije koncerta rekla da od karte ništa.
To nebi bio tolki bed(što se para tiće,mislim,ipak je to DEPECHE),ali karata više nije bilo u prodaji...tak da smo ja,Mirna i njezina sestra po kiši,stajale ispred Doma sportova nadajući se da će, možda, neka Dobra Duša imati kartu viška...
Nakon što je koncert već počeo (predgrupa),a nijedna od nas nije imala kartu,lagano nas je poćela hvatat paranoja,pomješana s puno tuge i nekontroliranog bijesa...
Tako mi odlučile kupit PELIN da nas zgrije (a tako i bi...),pa si,molim vas,zamislite tu scenu: 3 smrznute i pokisle prilike, ispod 1 kišobrana, s 34576 rupa, svaka sa svojim pelinom(dobrim,starim...)...Uglavnom,izgledale smo ko zadnji klošari...
Već se lagano bližilo devet sati(tad su baš trebali Oni počet svirat)kad smo naletjeli na nekog frajera koji je imao jednu kartu i prodao je Mirninoj sestri za 300kn(!!!)...
U brzo sam ja sebi našla kartu za isto tolko para,al za Mirnu nije bilo....
Svi smo već počeli pizdit i ja sam obišla sve ljude ispred ulaza 10 puta s istim uletom(tolko sam puta to izgovorila,da ću uskoro tak staroj upast kad ću je tražit pare za van...Zamisli ono:E,mama,sori imaš možda,ono kartu...ovaj kunu viška?):
JA:E,sori,imate možda kartu viška?fakat mi je važno,ono,kužiš...
NEKI FRAJER:Nemam,već si me peti put pitala...
JA:Aha...niš onda,uživaj
I tak si zamislite bruke...Uglavnom našla sam neku curu koja je prodavala karte i moja najdraža Mirna(samo za nju:I*M TAKING A RIDE WITH MY BEST FREND...),kupila kartu za 570kn(fakat se nezna cjenkat!!!užas...)
Dakle,ušli mi unutra bez kune u džepu...koma...ni za pivo!I kak sam se ja već ufurala s žicanjem, uletim nekoj curi da mi posudi koju kunu i cura mi uz sažalni smiješak i riječi:Evo ti,i ja sam bila u situacijama da nisam imala za kruh....(kad je to izgovorila sama sam sebe zapitala:kaj fakat tak jadno izgledam?!U kurac!!!)da 10 kn...
Reko,hvala,Bog će ti vratit...
I tak,koncert je lagano počeo...ono,prvo par novih stvari,pa koja stara i tak...
Rulja je bila malo starija i bilo ih je puno previše...Mi smo našli ljepo mjesto na tribinama(skroz na vrhu)tak da nam nitko nije mogo smetat i sve smo vidjele...
Naljepše od svega je bilo kad su svirala PERSONAL JESUS,a cijeli Dom sportova u isto vrijeme izgovara:REACHED OUT AND TOUCH FAITH...prejebena scena,trebali ste vidjet...
Koncert je završio oko 11(dva sat su svirali) i baš sam se isplesala i bilo mi je zakon,bez obzira na sve popratne događaje(blamove i bruke)...
Još sam na putu prema doma upoznala nekog dečka(brijem da se zove Toni),s kojim sam onak lijepo analizirala cijeli koncert i baš mi je sjelo...u slučaju da naleti na ovaj blog - ima velki pozdrav!!!
Eto,to je otprilike to...oni koji nisu bili,nek znaju kaj su propustili,a oni koji jesu,nadam se da im je bilo lijepo ko meni....pozdrav
|
|
|
| < |
ožujak, 2007 |
|
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
| 5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
| 12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
| 19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
| 26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv |
|
OPIS BLOGA
mjesto gdje katkad izigravam nešto što u biti nisam,ali to želim postati...Katkad.
PRECIOUS
Precious and fragile things
Need special handling
My God what have we done to you
We always tried to share
The tenderest of care
Now look what we have put you through
Things get damaged
Things get broken
I thought we'd manage
But words left unspoken
Left us so brittle
There was so little left to give
Angels with silver wings
Shouldn't know suffering
I wish I could take the pain for you
If God has a master plan
That only He understands
I hope it's your eyes He's seeing through
Things get damaged
Things get broken
I thought we'd manage
But words left unspoken
Left us so brittle
There was so little left to give
I pray you learn to trust
Have faith in both of us
And keep room in your hearts for two
Things get damaged
Things get broken
I thought we'd manage
But words left unspoken
Left us so brittle
There was so little left to give
|
|